|
Profesoru
Uco je svakodnevno navracao u birtiju kod Adema i Dane, sa kojima je jos od tamo sredine sedamdesetih bio kucni prijatelj i uz to jedan od kumova na njihovom vjencanju. Ulazio bi skoro necujno u neveliku prostoriju laganim, odmjerenim korakom pozdravljajuci prisutne goste dobrocudnim klimanjem glave. Zatim bi, kao i uvijek sjedao za svoj sto, vadio iz dzepa sakoa ispresavijane novine i listajuci ih polako, cekao na svoje pice. Njegovo se oduvijek znalo; vlahov Badelov, casa kisele vode i malo jaca kafa bez secera. Dana bi mu uz to, cesto i ne pitajuci ga, znala donijeti tanjiric s’malo zarice i tanko narezane sudzuke. Spustajuci meze na sto, svaki put je vec imala spreman odgovor na Ucin upitni pogled.
-De ba kume, ne stavljaj me na vatru, tako ti svega. Zar hoces da mi Adem opet ono njegovo predavanje drzi, sto mu kuma i jarana pustih da na suho pije?
Uco bi na to samo odmahnuo rukom znajuci za Ademov tersluk i plahu narav, prihvatajuci bez daljnjeg protivljenja doneseno. Pri tom bi mu pogled kao po navici odlutao do uramljenih fotografija na zidu inad sanka. Na jednoj od njih Adem uhvacen u letu “laste” pri legendarnom skoku sa najvise ravni drinskoga mosta, ovjekovecen Ucinim foto-aparatom. Tako su se i upoznali te davne ’75. da bi svoje prijateljstvo kroz godine druzenja jos vise ucvrstili zajednickom ljubavlju prema sahu, sevdalinci i dobroj kapljici. Njihovo, za mnoge neshatljivo a bezbroj putai provjereno prijateljstvo nisu uspjevali narusiti ni najzlobniji jezici u carsiji koji su postali glasni narocito te ‘91.
Pricalo se svasta!
-Velahavle…! Sto ce Ademu ona vlasina u kuci i kafani? Haman da je izgorio po glavi i bez ocinjeg vida ost’o! Kad se to, matere ti, Vlahu moglo vjerovat’? - govorili bi jedni, dok bi opet, tamo neki drugi, sa nista manje zlokobnosti u glasu predvidjali - ‘Ebote covjece, kad ta tikva jednog dana pukne, ima bre tako da zasmrdi da ce sve balije pogusiti a Adema prvog medju svima!
Uco bi na carsijsko blebetanje samo lezerno odmahnuo rukom, dodajuci u pola glasa - Ma pusti stoku, dok bi Adem ljutito sjevajuci ocima izgovarao kroz stisnute zube - Da Bog da, pa se ti hajvani jednog dana o sebi zabavili, a ako se mene pita, more bit i prije.
Istina, tih je dana zemlju pritiskao vazduh tezinom zaledjenih nadanja i sumnji, okovan tamom smrdljivog zadaha sto se nad Bosnom kao avet njihala. Neizvjesnost i strah su se sirili kao zaraza, uzburkavajuci duhove u koliko do juce naizgled mirnoj carsiji. Znali su Adem i Uco da u takvim previranjima valja ponajprije zdrav razum sacuvati, te svojom glavom razmisljati, mada bi se cesto, vise od svoje nemoci znali sprdati na racun usijanih glava.
-Jel' sviju ti Uco, kako ono ti jedared kaza glede onog prekodrinskog dogadjanja naroda? Jel’ ono bi nesto k’o - demokratija je poput flasice sirupa za kasalj, valja se na kas’cicu uzimat’? Nisi vala mog’o bolje potrefiti’. Samo hajvani misle da ce namah ozdraviti ako je cjelu i u jednom dahu ispiju. Nesto kontam, da nije za sprdnje, bilo bi za suza, il’ ono bi obrnuto? Neise, nazivjeh se vala, a ne vidjeh vecih tokmaka od ovih sto svoju “nebesku” velicinu hrane prahom izrovljenih kostiju … a bo’me ni ovim nasim nije mahane, K’o kameleoni ‘bem ti... sad crveni, sad zeleni!
- Cuj Ademe jaro moj, ja i dalje iza svih svojih rijeci stojim, bas kao iza svog plodnog udjela u sirenju bratstva i jedinstva sirom lijepe nam Juge, ali onog pravog, ljudskog i iskrenog, bez zadnjih misli i namjera, je znas... meni je ljubav uvjek vodilja bila. Hajde de… sta se smijes tako sanerski? Nisam ni mislio na ljubav prema zemlji! To se vec samo od sebe podrazumjeva. Uostalom, jel’ vaznija zemlja od ljudi? Zar zemlja nije od ljudi? A tek zene! E na tu ljubav svo vrijeme mislim, na zenu i njenu ljepoti, raskos i raznolikost tanane duse, a bo’me i tijela. Istina... ne uvijek bas tananog, ako cemo pravo.
Ma haj’, samo se ti cerekaj, znam te, znas me, necemo se lagati. Pa daj Boga ti, kazi i sam, znas li jos koga da se kao ja moze pohvaliti sa tri sina, od tri zene i to ni manje ni vise vec iz sva tri bratska nam naroda? Kud ces zivljih i opipljivijih dokaza za sve ove nase tekovine i dal’ znas jos koga sa sadrzajnijom bracnom prosloscu od moje? Necu ni spominjati tragove koje u mom pred i medju-bracnom zivotu ostavise pripadnice manjina! Kako god okrenes pajdo moj, tkali su me od niti svakojakih boja, a tkao sam bome i ja druge, nije da nisam. I haj’ reci, sta mi fali?
Pitanje na kraju je bilo vise ko za sebe, dok bi mu se u dubini ociju umjesto prvobitnog, pomalo ironicnog smijeska naslucivala sjeta pa cak i strah koji je iz dana u dan bivao sve izrazeniji. Pokusavao je on to nekako prikriti od Adema , tek jednom prilikom popivsi malo vise iz njega je prokinulo.
-Nece ovo na dobro jaro moj, nece nikako, vjeruj mi! Dusa me boli na samu pomisao da bi mi sinovi mogli jedan na drugog udariti. U tri vojske, brata tri a krv od jednog oca u njima. Najstariji, kao sto znas u Zagrebu, srednji u Tuzli a najmladji ovdje gdje i ja, na samoj granici... pusta im ostala. Sav strijepim od njegovog skorog poziva u armiju. Nije to kume moj vise ona vojska od nekada i ne sluti na dobro, opet ti velim. To samo slijepac ne primjecuje. Vidis li sta bagra od Vukovara ucini... kao krvoloci ‘ebote?! Pa pogledaj ove mahnite Seseljeve radikale sta po carsiji cine. Odakle im samo onolike brade i kosurine, trag im se zameo akobogda? Te spodobe i avetinje kao da su iz nekog Bulajicevog filma iskocili. Bar se u tim filmovima jos i znalo ko je dobar a ko los, dok sad ovi svi u istu tikvu pisaju.
-Sta ba nece na dobro Uco, daj ne zajebavaj sad i ti?! - presjekao bi ga Adem. Znas li ti pajdo moj, da u Bosni tristases’et hiljada mjesanih brakova ima? Moja Dana i ja skoro medj' prvima, pa zatim ti sa svim svojim tananim, raznolikim dusama i njihovim plodovima, a gdje su tek ostali? Samo u ovoj nasoj carsiji ima nas ihaahaa, ako nema i vise! Mores zamislit’ kol'ko je djece izrodjeno u tim vezama, koja je to sila ba, koja spona i zalog za buducnost? Ta nije zar svima svraka mozak popila? Jos se ova pomahnitala banda more sa pravim ljudima u red dovesti. Ama... da mi je samo zehra fursata, pa da ovim saketinama dofatim jednog po jednog od onih glavatih sto u Predsjednistvu sjede, namah im bi daidza Adem vidike prosirio van omedjenih torova, pa ih zatim sve ‘nako coporativno na veselo brdo smjestio, predvodjene onom rascupanom nakazom od psihijatra…pas mu mater…!
Bjesnio bi i pjenio Adem, granatao rukama u svojoj huji, dreknuvsi najednom preko ramena.
-Danooo... zvjezdu ti ‘ebem, gasi tu haber kutiju dok je nisam razbio s’ tobom zajedno. Po vazdan buljis u taj ekran, jadi te ne ubili. Dosta mi je politike i izvjestaja sa sjednica. Kad vidim onog Djogu na ekranu ‘oce nesto da me snadje, ribe ga pojele akobogda! Ma... sve bi’ ja to u suplju ladju pa niz Drinu... mater im olosku ‘ebem!
U takvim momentima, iako i sam van svoje uobicajene stalozenosti, Uco bi nastojao smiriti malo Adema, tapsuci ga po plecima. - Mani ih kume, stoka nece manje stoka biti ni ako je ularom udaras, niti ce los covjek bolji postati ako mu se kaze da je los. Neg’ daj ti nama sah ovamo, pa da ti Uco pokaze kako se redjaju figure.
Ademu nije trebalo dva puta reci, donio bi sah na sto, doviknuvsi usput svojoj Dani:
-Deder oko moje, ne srdi se na me, neg’ ti nama donesi ono nase pice, al' ne skrtari po obicaju, po bokalic naspi i baci stagod na rostilj, vidis da mi se Uco sav ufitiljio, ko Bikin sucur je dos'o.
I tako, dan za danom u diskusijama i iscekivanjima protekla je za dvojicu prijatelja i ta ‘91. Uco je nastavio redovno dolaziti u Ademovu gostionu, i dalje je pio vlahov, mezetio sudzuku i zaricu igrajuci sah sa Ademom, ostavsi tako jedan od rijetkih koji nije htio mjenjati svoje dugogodisnje navike.
Vece uoci aprilskog Bajrama ‘92. zatece dva jarana u gotovo praznoj kafani. Uco je bio vec dobro pod gasom, dok je Adem ispijao ko zna koji fildzan po redu. Napolju pred kafanom, patrolirali su policajci takozvane mjesane milicije. U kafani muk, u carsiji tajac. Iz Bjeljine i Janje su krici nad Podrinjem nebo cijepali!
Adem je odsutno gledao kroz Ucu preko stola, dok je ovaj uzvracao zamucenog pogleda pokusavajuci poderanim glasom nesto reci:
-Jebem ti i ovaj vlahov vise, koji ga moj i poceh piti ikako? Kao da je malo gorcine u meni, pa jos i ovo govno kao cemer gorko! Nego kume... jaro moj, cuj me sto cu ti reci! Valja nama po svoj prilici dizati sidro iz ove carsije. I ne gledaj me tako blagoteleci, znam sta pricam... nisam pijan. Zla su vremena za nas... ni ljudovati nam nesorta dati nece… sjeme im se zatrlo akobogda... sjeme njihovo zlo, pa taman da mi je ijedan od njih dijete rodjeno!
-De, de... ne baljezgaj tu, p'jan si k’o cuskija i vise ne znas ni sta pricas - pokusao je otresito uzvratiti Adem dok mu je jabucica na vratu nekontrolisano igrala, nedajuci mu da dise kako treba.
- Dosta je bilo suplje... neg’ haj’sad diz' se pa polako kuci kreni, a i meni je vakat jos malo. Sutra je Bajram akobogda, cekamo te kod nas na rucak, bice pita svakojakih, japraka i baklave bezbeli, a ti znas da nju nemere niko k’o moja Dana slozit’.
Poslusa Uco bez i jedne rijeci, krenu prema vratima, malo se spotace o sopstvene noge, na tren posrnu ali se brzo uspravi, pogleda uperenog na fotografiju Adema u “lastinom letu”. – Jah… - ote mu se uzdah s’ kojim se otisnu lagano u noc.
Elem, tu bajramsku baklavu ne okusi niko od Ademovih ukucana, a ni Uci se ne dade prilika za to. Nikada se vise ni susreli nisu. Za to su se pobrinuli svi oni kojima je od zvuka ezana sa dzamijskih munara draza bila rika topova nekadasnje zajednicke armije, mjesecima rasporjedjenih na lijevoj i desnoj obali Drine sa cijevima uperenim na Zvornicku carsiju. Od tada ni Bajrami nisu sto su nekad bili. A zar nesto i neko jeste?
Nepunu godinu kasnije, kao izbjeglica u Njemackoj, saznao je Adem Sarac za Ucin odlazak sa porodicom u Tuzlu kod sina Mahira, gdje je kazu, sa rajom nastavio piti i sah igrati, samo ako je vjerovati, nikada vise vlahov okusio nije. Ne prodje zadugo, stize do Adema vijest da je Uco umro! Rekose… od visokog pritiska obolio! Adem nije krio suze ponavljajuci promuklo -Lazu Dano... lazu... jeb’o ih pritisak. Garant mu je srce od cemera puklo, kontas!? Raspuklo se srce u insana…raspuklo se bona i to na tri dijela!
|
