Sjeme od sjemena

                                                                                                        
           U nekim drugim okolnostima, to vece se moglo nazvati cak i prijatnim. Vazduh ni topao ni hladan, prijatno osvjezavajuci, majski, sa blagim nagovjestajem nastupajuce ljeta ‘92. u sebi.
Na starom dvosjedu izlizanih ivica, ispod strehe u zadnjem dijelu trospratne kuce na adresi Holderweg 11, u malom selu juzne, njemacke pokrajine Baden Wuitenber, sjedela je sredovjecna zena, vec prilicno osjedele kose i zamisljenog, ispijenog lica. Dok joj je pogled lutao samo njoj znanim daljinama, nije ni primjecivala da joj pepeo od vec dogorjele cigarete medju prstima, neprimjetno pada na plasticnu kesu u krilu. Ime joj je bilo Senka, zena Asima Softica, majka petnaestogodisnje Esme i desetogodisnjeg Adnana. Kroz prozor nedaleko od fotelje na kojoj je sjedela, cula se prepirka njene djece. Bacila je umoran pogled kroz prozor, obuhvativsi njime citavu podrumsku prostoriju, ispunjenu oronulim komadima namjestaja.
“Boze dragi, sanjam li ja sve ovo ili se tek iz dugogodisnjeg sna budim? San ne moze biti, isuvise boli… ali ko zna, mozda pocinjem da ludim?! Ipak dobro je - pomisli u sebi otresajuci glavom - neka su meni moja djeca ziva i zdrava, pa da akobogda ovo iznenadno zlo prodje uskoro i da se kao sto Asim kaze, vec za koju sedmicu vratimo kuci, svom gradu, zemlji svojoj.”

-Deder djeco. da vam ne cujem glasa, - iz razmisljanja je prenu nervozni Asimov glas - sad ce vijesti Radio Kelna! Haj’ napolje materi, zelim rahat cuti sta se u Bosni zbiva.
Djeca bez rijeci izadjose iz sobe.
Senka se strese od iznenadne studeni i zebnje, iz drhtave ruke joj ispade cigareta, ali se nekako u zadnjem momentu sabra prije nego sto joj se djeca pridruzise.
Zagrlila ih je oboje cim su pokraj nje posjedali u zelji da ih sebi na njedra sto cvrsce privije, htijuci ih tim pokretom bar na trenutak zastiti od svakog zla na svijetu. Sutili su u iscekivanju i nadi da mozda te veceri nece slusati jos jedan izvjestaj o strahotama koje zdravi ljudski um tesko zamisliti moze.
“Zar uistinu to covjek covjeku ciniti moze?! Zar je svo to zlo od one iste dojucerasnje, zajednicke vojske i od onih dobro znanih komsija kojima su brade skoro preko noci izrasle, a oci, srca i usta ispunili mrznjom i zeljom za izravnavanjem nekih vjekovnih racuna. Ko pusti izrode i nesortu, od zla oca i matere otrovom zadojene da sa bjelosvjetskih trotoara po Bosni gaze neduznima krv pijuci? Zasto? U ime cega? “
Gospodaru... nedaj im da to cine... sprijeci i razum im vrati dok prekasno nije! - otkinu se iz Senkinog grla, utapajuci strahotu misli u studen majske noci.
“Mudro je govorio stari Ismet berbo.” - pomisli u sebi Senka, prebacivsi se u svojim mislima na tren nekoliko mjeseci u proslost, u dane kada je jos postojalo bar malo nade da se zlo izbjegne.
Sjecala se...

Jesen je oduvijek bilo doba kada se momci najvise zene i najcesce u vojsku ispracaju i kada se u mjesavini radosti i tuge, istovremeno i pjeva i place
Tog septembra ’91. mnogo se vise plakalo, od straha i neobjasnjive tjeskobe.
Na ispracaj u vojsku najmladjeg sina komsije Ramiza, otisla je Senka kako je i red, jednog nedeljnog popodneva sa svojom jetrvom Hankom i konom Mujesirom. Sjedeli su u starinski namjestenoj dnevnoj sobi, dok je Ramizov’ca uplakanih ociju i podbuhlog lica posluzivala goste neprestano uzdisuci. Nije sala, najmladji sin pristigao za armiju. Ispracala ih je do sad vec cetvoricu, ali ni zbog jednog nije tolike suze lila kao za najmladjim Begom. A kako i ne bi, valja mu u nevrijeme vojsku sluziti i ko zna gdje ce ga baciti!

- Ma ja bi’ vala, da on meni u Beograd ide – oglasi se Ramiz, paleci drhtavim rukama stotu cigaretu toga dana - vec sam ja dobro podmaz’o gdje treba a sa pravim ljudima se svasta more napravit'.
- Ama ne velim Ramize, znam ja da marke znaju cuda cinit’, al' sta cu huda ja ako mi ga u Hrvatsku posalju? Sta cu ako mi ga u sanduku vrate k'o sto su vec Jasmina Isminog? Kaz’li joj u pismu oni iz komande - nagazio na minu o okolini Osjeka. Aman ljudi…sta ima maksum po minskim poljima hodat… po tudjim oranicama i livadama belaja trazit’? Jadna li mi mati moja, bolje nek me Allah sad na mjestu sebi uzme, neg' da tako nesto docekam.
-De bona kono saberi se, ne prizivaj zlu kob?! - dobaci Hanka Ramizov’ci, dok je Senka svo vrijeme povuceno sjedjela, obuzeta tjeskobom u dusi i neizmjernom tugom. Svako je po koju rijec ohrabrenja ili utjehe rekao, samo je ona sjedeci na seciji kraj prozora zajedno sa Ramizovim ocem Ismetom sutila, ne progovarajuci ni jedne rijeci.
-A ja cula, veli moj Hardaga, da ce rata i u Bosni bit’, tek sto plan’o nije! – oglasi se i kona Mujesira, mudro klimajuci glavom, samozadovoljna sto se eto, i ona u razgovor politicki umijesala.
–Veli dalje, po’ Srpske Varosi se vec sa kamionima punim robe i namjestaja preko Drine u Srbiju kod familije sklonilo. Odlaze nocu u anamono doba, misleci haman da ih komsije ne vide.
-Ma nek’ idu.…sejtan ih ne odnio blentave! k’o da je meni sad do njih! Nek’ mi dijete samo ovaj belaj od vojske predevera, nek’se materi svojoj u jednom komadu i bez rana vrati…uhh… dace dragi Bog insallah! – gusila se Ramizov’ca u sopstvenim rijecima, klonule glave.
-Haj’ svega ti zeno, ne budali vise i ne sluti kijameta. To u Hrvatskoj je svrsena stvar i fertik! Vidis bona da se oruzje u Bosnu pocelo prebacivat’. Nasa vojska se povlaci i za koji dan ce sve biti bas kako treba. Razdvojili smo se sa Hrvatima i Slovencima, hastal im hastal nam, pa nek’ svako svojim putem ide i mirna Bosna. Zna nas Aljo sta radi, pametan je on, diplomata co’ek. Vidite li kako samo mudro sa svim stranama razgovore vodi? Ama reko’ vam… zna on sta mu valja cinit’... bice da zna.
-Jah,  mirna Bosna velis? Ja sta rece, pa ostade ziv?! Koja nasa vojska, crni sine? Zar nasa vojska upire topove na sopstveni narod? Od koga bi to oni nas da brane? Od nas samih morebit?! – procjedi starina Ramiz, posmatrajuci okamenjenog lica prisutne u prostoriji.
-Sve vas nesto slusam i kontam, pa k’o velim da i ja koju promuhabetim. Samo… ne bi’ ja tu vazda nit’ okolo Meho, neg’poslusajte sto vam velim! Pukne li i jedna puska u Bosni, ostace raje kol’ko pod jednu sljivu stat’ more!

Tisina se mogla nozem sjeci nakon Ismetovih rijeci, cak je i jecaj Ramizov’ce na tren utihnuo.

-Kako to mislis babo, tako ti Allaha dragog?- promuca Ramiz.
-Ev’ kako sine moj, da ti babo rastabiri a ti onda kontaj. Vidis li ti ovu nasu konu Senku? Znas je bezbeli k’o i ja, a bome znas joj i co’eka Asima?! Gledaj je sveg’ ti najmilijeg kako se samo scucurila huda. Glavu dajem da znam kakve je sad misli more. A znam je jos od vremena kad je k’o mladica za Asima dosla uzdignute glave i vedra cela. Gled’o sam je sa verande svoje od prvoga dana kako se sa cijelom mahalom stapa. Aman jarabi, sto sam se ismij’o kad je prve zime drva u avliji cjepala. Vik’o sam joj s’pendzera - de bona snaho ne pati se… okreni ostro sceri, ne udaraj usicama po cjepki! I bome, sucur Allahu, ne bi zadugo a ona nauci drva cijepati i kojesta drugo sto nikad prije cinila nije. Osunetio sam onog njenog belajsuza Adu, k’o sto sam sunetio i drugu mahalsku muskadiju. Jah…a sta sam samo bureka i japraka kod nje poj’o, pa onih njenih na ruzice pita! Vazda ti je ona dzometna bila, k’o da nije s’ one strane Drine. Moja ju je rahmetli Mejra-hanuma k’o scer rodjenu hajala. Djecu joj je pazila, dok je Senka u “Sardrvanu” sa Asimom ascijala. Hele neise…snaha nasa, tako bilo, tako i ostalo.
E de sad,  haj’ nek’ kaki hajvan proba nasu Senku na pola rasjec’ a da je pri tom ne povrijedi! Il’ nek’ ko god daleko bilo, pokusa u njoj odvojit’ krv oca joj Branka od krvi matere joj Zade!  Haj’ da vidim tog koji ce to ucinit’ a da se ni jedna kapljica ne prospe! Morel’ to biti!? Morel’ se sjeme od sjemena u insanu odvojit’? Nem’re, ja vam to velim jer znam, tako mi dina mog znam, k’o sto znam da ce potoci krvi poteci ovim nasim dunjalukom ako iko pokusa ovu zehru zemlje dijelit’! Et... ja svoje kaza’, a vama bujrum i dalje mirna Bos… – u starackom kasljuckanju se izgubise zadnje berbine rijeci.
I dok se iz izgovorenog predskazivanja cijedila pomijesana krv sa suzama i smijehom vise od jednog oslikanog zivota i vremena, gledala je Senka kroz prozor, u polusnu slusajuci rijeci starca, utrnulih udova a pogleda prikovanog na bascu u avliji, na latine i kadificu, ponos Ismetov i razlog za dugogodisnje preganjanje sa rahmetli Beganovc’om, Senkinom svekrvom. Znali su se satima nadmudrivati oko toga cija ce basca ljepsa i uredjenija biti.
“ Zamolicu djedu na proljece za malo sjemena od njegovih latina .” - planirala je Senka zaneseno - “Pomjesacu ga sa onim sto ga je rahmetli majka prosle jeseni iz svoje basce sakupila. Kada ih sve zajedno akobogda posijemo, buknuce nase avlije u plamenu narandzasto-crvenih latina i bice to vatromet boja… ma nece ih ljepsih na daleko biti.”
Prenuta hroptecim kasljem okrenu najednom glavu od prozora zagledavsi se u zamagljene oci Ismetove, bezbojne od starosti duboke i blage k’o sto mu je dusa merhametli bila, te uze njegovu suhu i starackim pjegama posutu ruku, prinese je usnama a zatim celu svome, jos jednom spusti poljubac s’ postovanjem na ruku starca, drhtavim sapatom govoreci -Hvala ti djedo... hvala, ziv ti meni i zdrav vazda bio!
Negdje pred aksam razidje se sijelo u Ramizovoj kuci. Sumrak se zaleluja nad mahalom mirisuci na snenu, nocnom rosom ovlazenu zemlju. Nanizase se noci varljivog sna.

U jednoj od takvih noci, Bego Ramizov se i ne sluteci, zauvjek oprostio od svoje carsije. Kasnije se po mahali pricalo kako ga je daidza Smajo, samo njemu znanim vezama prebacio do Beca.
Marke uistinu znaju cuda ciniti.

Elem, u rano proljece ’92. puce puska na toj mrvi zemlje a za njom druga, pa rafal a za njim plotun! Rijeke bosanske zasmrdise na trulez. Zemlja se u sebe urusi gutajuci zive i mrtve. Kosti iznikose.
Zarati se.
....................
-Hej! Jestel’ zivi vi napolju!?- prenu se Senka na Asimov glas, koji je iz proslosti nanovo povrati u stvarnost izbjeglickog zivota.
-Ama… evo nas Asime, djeca zadrijemala vec, vrijeme je za spavanje. Valja nam sutra rano u socijalamt* ici po one krankensajne* (‘bem ti ovaj njemacki, kad da progovorim k’o da kamenje po ustima valjam”) - mislila je Senka u sebi, ne sluteci tada da ce za koju godinu govoriti njemacki skoro bez akcenta. Djeca su ustala, drhteci vec pomalo od svjezine majske noci i krenula u sobu.
-Hajte vi samo, ljubi vas majka, sad cu i ja, samo jos jednu da ispusim. Esma duso, prostri k’o i obicno babi i Adi dusek na pod, a nama krevet razmjesti. Haj’ sad unutra brzo, eto i mene zacas!

Noc, deset sati oglasio je njemacki radio. Do naredne emisije Radio Kelna proteci ce jos jedna noc i jedan dan. Od emisije do emisije, u iscekivanju, proteci ce godine.
Zapalivsi cigaretu, Senka otvori plasticnu kesu na svom krilu vadeci iz nje maleno, njezno klupko tananih niti; svilene kerice rahmetli majke. Presla je rukom njezno po filigranski iskeranoj cipki, sjetivsi se sa koliko ih je ljubavi i strpljenja majka upredala pokazujuci Senki kako se cipka za samiju pravi. Nakon majkine smrti ostale su zapocete kerice koje je snaha naumila dovrsiti jednoga dana.
Sakupljajuci najosnovnije stvari prilikom bijega iz kuce pod najezdom mahnitih arkanovaca, stavila je Senka nehotice u malu putnu torbu sa djecijim stvarima i majkinu kesu sa kerama, u kojoj te noci nenadano nadje i celofan skinut s’kutije od cigareta, ispunjen do pola sicusnim sjemenom latina!

Tog ljeta ‘92. planuli su latini u basci frau Widerman, u ulici Holderweg 11, juzne njemacke pokrajine Baden Wuitenberg, iz sjemena bosanskog.
U sebi su sadrzavali svu car zemlje bistrih rijeka sa svekolikom, vijekovnom sarolikoscu. Onaj ko je htjeo gledati, mogao je dodirujuci njihove barsunaste latice vidjeti i dozivjeti kaledioskop u kojem su se svjetovi preklapali i jedan u drugi stapali, kao noc sa danom ili san sa javom, kao danas i juce sa dobrom i zlom, kao mrznja s’ ljubavlju ovozemaljskom.
Ko je bar na tren oslusnuti zelio, mogao je cuti gdje se u pozadini seretskog prepiranja dva stara bastovana preplice sjetni zvuk ilahija i kasida mevludskih sa ceznjom i sevdahom iskonskim. Ne bi mu bilo tesko u san utonuti opijen mirisima karanfilica i tamjana, bosiljka i smreke a iz snivanja ga ne bi probudio ni ezan sa djamijske munare ni crkvena zvona najveceg zvonika. Ni huk drinskih brzaka mu san remetio ne bi, ni plac djeteta u komsije, nit’ cerekanje carsijskih jalijasa. Nista ga iz juce u danas povratiti ne bi moglo tako lako i bolno, do mozda tek prisjecanje na krik ocajnika dok u nebo vristi: “Geneeraaleee… jebem ti majkuuu!”

socialamt*- socijalna ustanova
krankenschein*- potvrda za lijecenje

N.S

Up