Oziljci na vodi

         Ime mu je bilo Senad, porijeklom iz jednog sarajevskog predgradja a po njegovom kazivanju, u Americi je boravio vec skoro godinu dana, iscekujuci povoljnu priliku ne bi li sto prije kidnuo odavde.

-Ja im je vala izgradjivati necu, nema sanse ba, neka im je gradi onaj ko je i otkrio!

Glas mu treperi pri govoru a oci prijete iskociti iz svojih duplji od tesko prikrivene gorcine.

Upoznala sam ga na jezerskom doku jednog kasnog, novembarskog popodneva, gdje sam sve do prvih snjegova ponekad odlazila zeljna mirisa i boje Velikog Jezera. Uz bezbroj galebova i malih brodica, podsjecalo me pomalo na nase primorje.
Imala sam vec i svoju klupu u zavjetrini, dovoljno udaljenu od mjesta gdje su se najcesce okupljali ribolovci. Nazalost, tog dana je moja klupa bila vec zauzeta. Izrazito krupan covjek sjedio je na njoj, djelujuci potpuno nezainteresovan za sve oko sebe. Pogledom uperenim u nemirne, jezerske talase, kao da je bio u nekom, od sadasnjosti potpuno odvojenom svijetu. Kraj njegovih nogu lezao je otvoren ruksak, pakovanje Budweisera i dvije kutije Camela. Na ruksaku bjela pahulja sa natpisom “Sarajevska zima”! Gomilica opusaka ispod klupe, kao i dvije prazne konzerve od piva, ukazivale su da je tu sjedio vec neko vrijeme bez namjere o skorom odlasku.

”Ovo je sigurno neki turista kojeg je put ko zna kada i do Bosne doveo” – ote mi se misao u prvobitnoj namjeri da jednostavno produzim mimo njega ali se ipak, iz skoro djecijeg inata predomislih, sjedajuci na drugi kraj klupe. Izgleadlo je kao da covjek uopste ne primjecuje moje prisustvo.

“Ko zna, mozda je tako i bolje, moje poznavanje engleskog nije bas za pohvalu?”

-Would you like one beer? – prenu me glas sa strane pracen praskavim zvukom otvaranja piva i prepoznatljivim akcentom u govoru.
- Ne hvala – rekoh na nasem jeziku, potiskujuci nagon za smjehom u sebi.

Trebalo je vidjeti njegov izraz lica u tom momentu, ali se ni on nije dao zbuniti. Lice mu se razvuce unesto sto je trebalo liciti na osmjeh, uz pitanje - A zelite li mozda jedno vivo?

-Vivo! Sta je sad pa to?

-Ne znate?! Vivo je logican naziv za ovo pice - rece on pokazujuci na konzervu Budweisera u svojoj ruci. - Sva dobra pica pocinju sa V - vinjak, votka, vlahov, vino..."

Nasmijah se na to, vec u sljedecem trenu se prisjecajuci odkuda mu ti nazivi.

-Hej, pa to je od Dzamonje! "Kuca izlazeceg sunca “, "Slobodna Bosna"!

-Vidi, vidi, pa i ti citas Dzamonju, onog papka!

-Sto papka, zaboga?

-Jasta je, znam ga dobro!

I tako je pocelo. Prvo mi je u stilu “cuo sam od jarana…” ukratko ispricao carsijsku pricu o Dzamonji boemu, muzu i ocu, koja ga i mada isprana kroz bezbroj usta, ipak nije ometala pri uzivanju u tekstovima o zivotu sarajevske raje, tako okrutno realnih a ujedno sjetnih, kako ih samo zivot kreirati zna i moze.
Nastavio je pricom o sebi.

-Sta da ti kazem… ime mi vec znas a i odakle sam, dok bi se ostalo moglo uzeti kao jos jedna prica iz kamare slicnih sa zadahom na losu patetiku! Zar ih je malo sjebanih sto od zivota, sto od onih koji bi da ga prekrajaju kad im se digne… mater im hajvansku... - procjedi, progutavsi upola psovku zajedno sa dimom od cigarete.

U izmaglici koja se lijeno dizala sa povrsine jezera, nastavio je trgati fragmente iz sjecanja, sklapajuci predamnom kroz isprekidane recenice slike prozivljenog u mozaik jednog od mnogih, iz kolosjeka izbacenih zivota.

Izgubljena generacija!

Jedinac sin u oca i majke, vec je u svojoj sedmoj godini dobio prvu medalju - kljuc od roditeljskog stana na tankoj, plavoj vrpci. Najcesce prepusten sebi prerano se usudio zakoraciti u svijet odraslih, gdje rijec kao argument nikada nije bila odlucujuca.

Produkt ulice!

Rijetko ga je iko znao pod pravim imenom. Zvali su ga Faca, a on onako visok i krupan sa svojim uocljivim saketinama, uspio je brzo izboriti mjesto za sebe. I mada je uglavnom bio covjek od rijeci, svojim je drzanjem prije ulivao strah nego postovanje. U svakom slucaju, za raju je bio je raja, za jarana, jaran. Od svega je najvise mrzio laz i suplju pricu. Sa onima koji nisu bili za ljudski razgovor zavrsavao bi kratko, stocem u glavu kao utemeljivacem razuma! Mnogima je djelovao kao sirovina, ali je njemu to i odgovaralo. Ta nije bas svako morao znati za njegovo odusevljenje Hemingwayem, Marquesom i Grassom, te da Selimovica, Dizdara i Andrica prosto guta, dok mu dusu zeljnu topline,(al’ haj budi faca pa kome to priznaj?) razgaljuju pjesme Pimpeka, Sobica i Stulica. Zabranjeno Pusenje je obozavao, al' samo do '92. godine.

-Da se razumijemo, Nele je isp’o supak… jedan od mnogih u nizu – rece i pljunu u vodu prezrivo naglasavajuci. - Svejedno, moram da zalim za onim vremenima, moram covjece! To su bili dani kad sam znao ko sam, kad sam imao to sto sam stek’o. A gdje sam sad? U ovom jebenom vremenu sam sve izgubio, sve pa i sebe! Mene i moju raju je bolio cuna ko je na vlasti. Pa mi smo ti covjece tad furali anarhiju, kontas? Anarhiju otkacenih glava i jezika k’o cakija. Mnogi nikad skontat’ nece da su za nas Neletove pjesme bile vise od pjesme. Jednostavno zivotne price, ama svaka bas... kontas? Mozda price marginalaca, jalijasa, al' istinite i zestoke. I sad smo ti mi lafo krivi za sve?! Naslutili smo zlo kazu, granice koje prolaze kroz stanove! Jeb'le ih te njihove granice. Iscrtali su ih dojucerasnji crveni sa postavom svih mogucih boja. Takvima se nije bilo tesko prilagoditi i preokrenu kaput! U vrijeme kad smo mi imali muda o’sovati Titinu sliku, supci su se u nju kleli, da bi je zatim sa novim vjetrom, prvi popisali! Uhhh!
Vilica mu se stegnu, a zila na vratu nabreknu od nabujale krvi.
Pokusao je tumbavim prstima otvoriti sebi jos jedno pivo, da bi u svojoj naglosti i zestini citavu dozu zgnjecio. Prsnulo je pjenusavo na sve strane pa i po meni. Kod njega to izazva mjesavinu zbunjenosti i smijeha. - Oprosti, molim te. - promuca nastojeci  brze bolje praznom kutijom Camela otkloniti kapljice piva sa moje jakne. Radio je to nespretno, ustrucavajuci se i sa primjetnim stidom. Fascinirajuca je bila njegova moc transformacije. U jednom momentu prostak svoje vrste, vec bi se u sljedecem trenutku pretvarao u dzentlemena stare skole.
Rekoh li vec... bio je sve samo ne obican!

-Sjecash li se Kineza i Mahira iz Dzamonjine price? - nastavio je.

-Da, sjecam se dobro.

-Eeee... vidis, imao sam i ja svog Mahira. Domino efekt je to bio! Mala carka i povrijedjeni ego jednog papka, doveli su te ‘91. godine do tuce u diskoteci u kojoj sam i ja bio umjesan. Ama... znas, jaran mi je bio u frci, napadnut on i cura mu. Ma nije to mala stvar! Jeb’ga, dogodilo se najgore, belaj. Frajer je poteg’o utoku na nas. Priletio sam mu, pohrvali smo se! I to bi, opalilo mu je u stomak! Do bolnice je iskrvavio! A zatim, nista... istraga, samoodbrana... oslobodjen sam! I znas sta? Ne kajem se ni mrve, sam je kriv. Moglo je i mene strefit’. Al' eto... nije.

Zasutio je na trenutak odsutno.

-Nastavi, slusam te.

- Popusili smo ti mi i to dobro. Tesko samo onima kojih vise nema... ma racku im je teze, bar ne gledaju dubinu sveukupnog besmisla jer… prevarili su nas, gadno i prljavo… sve odreda. I mrtve i zive.
Da ne bude zabune…citav sam rat proveo u rovovima i na polozajima. Nema te vukojebine u koju nisam stig’o sa svojom jedinicom. Odradio sam svoje krvavo, tijelom svojim, srcem i dusom. Za svoju zemlju... izgorjela dabogda i ona sa svima koji je 'vakom napravise!
E sad… Pitas me je l' me bilo strah na liniji? Jasta nego! I hrabrost ima svoje nalicje, ludost se zove. A tek strah od straha i stid da ga drugi ne primjete, i ne pitaj. Al' eto, izguralo se i to. Deyton, primirje... k’o bice -hajmo opet iznova!
Al’ jok! Nisam cestito ni rovovsko blato sa sebe sapr'o, kad drotovi na vrata! Kazu... hapse me! Mati se gotovo onesvjestila jadnica, toliko me se bila nacekala, a ono evo, vec me vode od nje. I to zasto?!
Optuzba glasi - ubistvo pripadnika Armije BIH!
Jebem li te pravdo kod ociju slijepih! Otac nastradalog u pucnjavi ‘91. godine, inace funkcioner u vladajucoj stranci, sjetio se eto, da je doslo vrijeme da platim naknadno svoj grijeh. I bila bi to cijena, al' kakva? Najmanje petnaest godina. Elem…postupak revidiran, branim se sa slobode, optuzba k'o kamen, njegovi advokati skupi, vlast, moc... al' ne sa mnom bagro! Grana majka. Spuc'o sam prijeko, a da se cestito nisam ni sa starcima oprostio. Pitam se cesto hocu li ih ikad vise zive zateci?

I dok mu rijeci naviru kao u stampedu, gazeci jedna drugu u brzini, ja ga slusam izmedju dva daha, zakovana za njegove oci i odraz jezerske dubine u njima. Vec u sljedecem momentu njegov se glas mijenja, lagana nota rezignacije prerasta u mjesavinu ironije i ljutnje. Opet je onaj stari.

-Mah…imas i pravo, koja korist od bijesa ? Trebalo je imat’ muda pa reci na vrijeme, u pravo uho… na pravom mjestu? Znas… nisam ja tol’ko kivan na cete i havajce, njima nikad nisam ni vjerov’o nit’ im’o s’ tom mrakom vise od pogleda preko nisana, al’ mi zlo dodje, oca mi, kad pomislim na ove nase… Njima se vjerovalo… ginulo se ko stoka… kontas?

-Kontam - klimnuh glavom.

-Jah… i evo me gdje sam sada, tamo gdje nikada nisam zelio biti, gdje u stvari i ne zivim vopra vec samo vegetiram k'o jedan od bezbroj cinika cija patetika goni na povracanje u poredjenju sa velicinom sveopsteg bola. A zasto? Zato sto se fukara docepala vlasti a autoritet otis'o do sto djavola posrcuci pred mocnima. Sto rek’o jedan moj jaran - kriminalci se otkupise herojskim djelima a heroji popadase u kriminalnim akcijama. Aferim nam bilo! I sto je najgore, takvi bi da nam opet sudbine kroje?! Moju vala nece... nema sanse. Otkad za sebe znam, pozdravljao sam se s’ vozdra i dobar dan, tako su me godinama ucili i vjerovo sam u to. Vjerovo mi je i otac i mati, a bo'me i moj rahmetli djedo. Ta ti je dobra dusa vazda znala kad i kome koji pozdrav nazvati treba, ne odricuci se svog selama nikad. A ja bi’ treb’o sad pustiti da me u ovim godinama prevaspitavaju dojucerasnje komunjare i to oni koji su od proslog sistema najvise profitirali. Vjernici devedesetdvojke koji se okrecu kako vjetar puse! Hej ba… pa ta stoka bi meni cak ovdje i nakon svega da odredjuje sta cu jesti a sta piti, kako cu se oblaciti i koje cu novine citati, s’ kim cu ljubav voditi i s’ kim se kad i na koji nacin pozdravljati. Mater li im njihovu mediokritetsku… Eeee vala ga meni nece dok mi je jos ovo soli u glavi. U mom tijelu su geleri i metci ostavili rupa, murija mi je jos davno zeljeznom sipkom kicmu prebila, oduzeli su mi supci ideale i srusili svijet, al' mi dusu nece uzeti, ona je samo moja. Uinat takvima odlucih sam sebi biti sopstveno porijeklo… pa kom je pravo, nek’ je, a kome ne pase…sikter!

Ispio je u naglom zamahu ostatak piva iz konzerve, zavitlavsi je zatim zgnjecenu u jezero.

-Znas… ponekad bih vrisk’o do neba… sve iz sebe izrik’o da mogu, al’ neda mi se. Dodjem ovdje… nebo mi daleko, voda mi bliza, pa bljujem u nju rijeci… k’o bice mi lakse... nestace oziljci iz mene mozda… odnijece ih voda sobom. Oce li...? - pitao je i ne ocekujuci odgovor

-Ne znam, a i kasno je – progovorih ipak, istovremeno tesko ustajuci sa klupe s’namjerom da krenem, zatecena sopstvenom nemoci i neopisivom prazninom u dusi.

- U pravu si, vrijeme je ici - rece uzimajuci ruksak sa zemlje te ga na moje cudjenje pomirisa.

- Jos mirise na Sarajevsku zimu ’85… vjeruj mi – ubjedjivao me je nabacujuci ostatak dalekog vremena na ledja - na onu prvu znas… nakon Olimpijade.

-Haj’ kad ti kazes, bice da je tako - odvratih mu spremna na razilazak, sjecajuci se Vucka uz sjetan osmjeh.

Razisli smo se uz njegovo - vozdra… vidimo se… cuvaj se - a da me nije ni za ime upitao!
”Opet, ko ce ga znati, mozda mu imena ljudi ni sada kao ni prije ne znace toliko, a mozda mu je toga dana od svega bilo potrebnije jedno, cak i bezimeno uho?” - pomislih brisuci s’ nosa prve pahulje snijega.
I zaista, zamirisalo je na zimu.

N.S

Up