Uzeli su nam grad,
ali još vise sebi.
Jer oni ne znaju da citaju
poruke s otpalog lisca
oni ne mogu da vide
visove snova u vodi,
oni ne znaju da ulice
 imaju i staze kroz srca.

Ismet Bekric
 
 
Mimoze

             On je volio djecu i nju, dok je ona voljela ponajvise sebe i djecu, a njega tek ponekad.
Bio je zanesenjak i sanjar, djeleci osjecajnost uz razumijevanje skoro sa svima, za razliku od nje koja je bila cinik i realista sa sve izrazenijim nezadovoljstvom u odnosu na njega i zivot koji su imali. Ona je bila centar svog svijeta, a on se vrtio oko nje i djece njihove, tek ponekad stidljivo zavirujuci u sebe samog, svoje snove i mastanja.
Imao je svog ljubimca, malenu i kako je on u sali znao reci, pozlacenu ribicu u minijaturnom, okruglom akvarijumu, u koji je, nastojeci uciniti ga ljepsim, stavio sitan sljunak i kamene oblutke donesene sa drinske obale, a na njih pazljivo poredjao plasticne alge, kupljene prilikom zadnje nabavke Levis-ki u Trstu.
Ponekad, nakon par popijenih piva, imao je obicaj okrenuti se svojoj ribici, kruzeci njezno kaziprstom umocenim u pivo po ivici akvarijuma. Pri tome bi mrmljao nesto za sebe, dok bi ga riba priljubljena uz sami stakleni zid posmatrala otvarajuci usta, preokupirana prije svojom ravnodusnoscu nego njegovim pokretima. Cinilo mu se kao da ga i ona bezobrazno ignorise, no to mu nije smetalo da i nju voli na neki nacin.
U takvim trenutcima ribica i on su imali vise zajednickog od samo mutno-staklastog pogleda. Vrtili su se u krug, svako u svom ogradjenom svijetu, nesvjesni vremena i prostora u kojem se nalaze.
On je vodjen svojim sanjarenjem jos imao nade u neku promjenu, a riba... ko zna?
U proljece, da bi povecao kucni budzet zapocinjao je tezgariti po pijaci i carsiji, cesto uzimajuci bolovanje  ili neplaceno odsustvo u fabrici, zanoseci se mislju da ce sa turskom i italijanskom robom zaraditi dovoljno novca ne bi li konacno njoj i djeci pruzio nesto ljepsi zivot. Ona je odavno vec svaki njihov razgovor zapocinjala i zavrsavala optuzbama na njegov racun zbog neispunjeniho obecanja, koje je on prihvatao dobrocudnim klimanjem glave uz osmjeh odobravanja.

- U pravu si… al’ vjeruj mi… bice bolje jednoga dana, akobogda.

Za sebe je potajno prizeljkivao vozacku dozvolu i bilo kakva kola, tek da se kotrljaju i da sa njima moze do Mostara  po robu otici. Carsijski taksisti su na njegovim hercegovackim turama do sada dobro zaradili. Nije da je on imao nesto protiv toga, taman posla – ta ne bi on ljudima hljeb iz ruku otimao - samo je zelio biti samostalniji i imati konacno sopstvena kola. Zelja ga je znala proganjati danima i nocima ali je strah od polaganja vozackog ispita bio jaci. Ona mu se smijala zbog toga ali je in i pored toga nije prestajao voljeti.
Iz Mostara bi se vracao natovaren gajbama mladog luka i buketima mimoza. Kupovao bi robu na veliko, preprodajuci je prvom ko bi mu na pijaci ponudio dinar ili dva vise od kupovne cijene, dok bi mimoze izlagao na tezgi od prevrnutih gajbi, postavljajuci ih kod Zeinilove slasticarne.

Tih prvih, toplih martovskih dana, zablistala bi nasa carsija bas kao kakva udavaca bojom starog zlata, okicena niskama sorvana i djerdana izvadjenim iz sehare, da bi poslije duge, snijegom zaogrnute zime, odahnula sa olaksanjem upijajuci u sebe raskosni, svjezi miris Jadrana, joda i soli, oliandera i cempresa, slatkog “Proseka” i varljive bevande uz zvuke pjenusavih talasa i zanosnih mandolina. Zivnule bi ulice, na kojima bi se pod stidljivim martovskim suncem presijavali grozdovi mimoza na improvizovanim standovima duz glavne ulice.  
Zbog te ljepote i mirisnog cilibara, on je zavolio mimoze a svoj grad jos i vise.

Za one koji su ga u rano proljece ‘92. odveli na saslusanje sa stotinama drugih nesretnika, to nije igralo nikakvu ulogu. Trgali su ih iz gradskih i seoskih domova, sa asvalta i oranica, otimali im ulice i mahalske sokake, skrnavili bogomolje i prijateljstva za koja se do juce u vatru islo, pretvarajuci stadione i poljane u polazista odakle se kretalo sa imenom i vjerom kao vazecom kartom na putu u bestraga.
Ali za Boga milog, ko bi se tome nadao - cudio bi se on u nevjerici?! Pa on je tako volio svog jarana Iliju, onog istog sa kojim je od kad za sebe zna pikao loptu na drinskom mejdanu, podijelio svasta nesto, pa i prvu cigaretu. Ukrao ju je od babe svoga, nacevsi crveno paklo njegove omiljene “Jugoslavije”. Bila je ljuta ta “Jugoslavija”, vrag je odnio. Skocila mu je na nos za sva vremena. Zbog nje je dobro upamtio miris zovine grane i to ne samo po serbetu od njezina cvijeta. Babo je imao tesku narav, a grana kao guja tanka, piskala je ostavljajuci krvavi trag po njegovoj straznjici.
Jaran je, kao i uvjek, i ovoga puta prosao bez batina. Mati ga ni takla nije a otac mu je iz Linza porucio nek’ se kani balija i belaja.
Ipak, on je i nadalje sa jaranom dijelio sve sto mu je drago bilo, od rukom izdeljanih drvenih igracaka do tajni o prvom brijanju i osmjehu one male Lejle iz Bair-mahale, prvomajske uranke i logorske vatre, svoje Bajrame i njegove Uskrse… ma podijelio bi i sebe sa njim, da se to ikako moglo.
Samo…cudna ti je narav ljudska! Izgleda da Ilija i nije bio jaro od prave, jer da jeste ne bi bez rijeci posmatrao kako ga domace i prekodrinske fukare uz psovke, pljuvanje i udarce kao stoku guraju u kamion sa ostalim komsijama iz mahale.
Ni da progovori dok pogled krije, a koliko juce s’ njim je on svoju zadnju turu do Mostara obavio! I prije su isli vise puta. Placao bi mu njemackim markama, casno i posteno, ostavljajuci uz to svaki put u gepeku gajbu mladog luka i poveliki buket mimoza, za zenu jaranovu.
Cesto bi se on svega toga sjetio izmedju ostalog kasnije, za vrijeme svog dvogodisnjeg zatocenistva u logoru pa i nakon razmjene zarobljenika i mucnih pregovora  koji su prethodili. I koliko god da se trudio, nikako mu u glavu nije islo saznanje da ga je iz logorskog beznadja izvukao niko drugi vec “jaro” Ilija. Sudbina… sta li, a moze biti da je i stid "jaranov"- pitao se on kasnije, ispunjavajuci formular Medjunarodnog Crvenog krsta, preko kojeg se namjeravao pridruziti svojoj, vec ranije izbjegloj porodici u Njemackoj?! -Sta god da je, zalud mu je. Daleko mu kuca od moje bila za sva vremena.

Put ka zapadu je presao u kombiju sabacke registracije, bez prozora i sjedista, u drustvu jos dvije izbjeglicke familije. Vozio ih je Rom iz Macve, nakupac i prevoznik po potrebi. Unutrasnjost kombija je gusila tjeskobom, zadahom djecije mokrace, uzegle svinjske masti, znoja, straha ljudskog i… mimoza!
Sudbina, opet! Ne, vec marke njemacke!
Dani mimoza su i dalje tekli! Tog marta ‘94. neki drugi gradovi  su se njome kitili… miscem mirisali, zivjeli...! Njegov grad nije vise ni postojao, ne onaj kojeg je on pamtio.
Pokusavao je da se ne sjeca, da ne misli i ne dise.

Onakav kakav je po naravi oduvijek bio, zadrzao je ipak svoju dobrodusnost i dalje, ponevsi je tek malo okrnjenu nakon pet godina izbjeglistva u Njemackoj, cak preko velike bare, sve do Amerike gdje je u ljeto ‘99. stigao sa porodicom, obecavsi svima novi pocetak, bolji zivot, sigurnost i mir. Istocna obala ih je docekala vrelinom agustovskog dana i zagusljujucom sparinom koju je donekle ublazavao rashladni uredjaj u njujorskom hotelu, gdje su trebali prenociti do sledeceg leta. Od umora u dusi i tijelu bila je veca samo neizvjesnost pracena strahom od nepoznatog. Jedina sigurnost nalazila se u velikoj, plasticnoj kesi IOM-a*  sa svim licnim podatcima i brojevima kao ulaznicom za novi zivot. A zatim hotelska soba, sa ukusom uredjeni dnevni boravak, na sredini mali sto i na njemu vaza sa cvijecem. Mimoze!
Poznati, omamljujuci miris, njene suze, zagrljaj u grcu i njegov glas – Bice dobro akobogda!
I zaista, krenulo je na bolje. Posao za njega i nju u istoj firmi, za djecu skola, udoban a jeftin stan u “projektu”, kurs engleskog jezika, konacno polozen vozacki ispit i vec poslije nekoliko mjeseci sopstvena kola! Istina, velfer* ga je dobro pogurao, te je on poceo voljeti cak i ovu, od njegovog neba, daleku obalu. Nije sala - sopstveno auto!
Onoga dana kad je prvi put htio svojim “Fordom” otici na posao, odvezao se prvo do najvece cvjecare, izabrao najljepsi buket iz Italije uvezenih mimoza a zatim ga njezno i sa sjetom u ocima stavio u kola. Vratio se kuci, sacekao nju da se spremi, otvorio joj ponosno vrata od kola pruzajuci joj buket. - Znas curo moja… jednom je moralo i nama krenuti.
Tog je dana takodje, vazduh u pogonu fabrike plastike bio mnogo laksi za disanje, prasina im nije kao obicno smetala, radili su zustro, izmjenjujuci preko masina obecavajuce poglede u iscekivanju noci. On je volio nju jos vise, ona je polako ucila kako je lijepo voljeti i njega.
Iznenada, u jednom momentu zanosa, ucinilo mu se da na trenutak osjeca sladunjavost mimoza u nosnicama, sa svim onim mirisima daleke, drage obale.
U grudima ga je nesto presjeklo od silne nevjerice i ceznje, lijeva mu je ruka ostala u nedovrsenom pokretu, dok je desnom neuspjesno trgao zastitnu masku sa lica. Koljena su mu zaklecala, noge ga izdale, pao je na pod uzalud pokusavajuci da u padu uhvati njen pogled na drugoj strani hale.
Nije je mogao ugledati, te se nemocno prepustio kaledioskopu slika iz svog cetrdesetdvogodisnjeg zivota. U sekundi se odigralo sve od pocetka, cak i sitni, odavno zaboravljeni detalji iz najranijeg djetinjstva su se jasno pojavili. Sjecanja su navirala sudarajuci se nekontrolisano. Njemu je sve to bilo prebrzo, umaralo ga je. Zatvorio je oci vidjevsi sebe u kozi one njegove zlacane ribice iz proslosti, dok se koprcala na tepihu dnevne sobe, grabeci za vazduh u lokvi vode i izgazenih, njegovom krvlju poprskanih cvjetova mimoza iz cijih se latica vio dim neugasenih opusaka pijanih arkanovaca. Smrdilo je na trulez.
Potonuo je.

Mozda je prosla i vjecnost dok je u njegovu svijest iz velike daljine stigao isprekidani zvuk medicinskih aparata na koje je bio prikljucen. Osjetio je nju kraj sebe kroz toplinu njene ruke na svojoj. Pogledao ju je s’ ljubavlju poluotvorenim ocima, sapcuci otecenog jezika - Bice dobro… akobogda.
Slagao je.
                                                                  

IOM* - International Organization for Migration
Public Welfare*- socialna ustanova

N.S

Up