Budjenje

         Vrag ce ga znati kako nazvati stanje u kojem se nalazim zadnjih nekoliko dana dok bezuspjesno pokusavam izbrojati sve pukotine i mrlje na plafonu moje sobe. Lezim u brlogu od postelje, buljim, k'o fol nesto razmisljam i budan sanjam.
     Pepeljara mi je na stomaku, sa cd-a  Sobic ubjejuje sebe i mene kako zivot ide dalje, a ja se pitam gdje je to dalje i gdje sam ja u tom kretanju? Da li je zivot san? Sanjamo li da zivimo? Gitara drhti a uz nju treperim i sam, od jeze u sebi se stresam, strah me je u materinu... na dnu sam i garant nize nemam kud.
     Mogu li gore, pitam se?

     Glas ne prestaje napuklo stenjati...

     Od druga do druga
     od drage do drage
     od grada do grada
     provodim vijek
     rasut u komade
     vezan samo pjesmom
     sebi i zivotu
     trazim smisao i lijek...
     ................
     Svi racuni kad se svode...

     Pa haj’ da ih i ja svedem... mater im njihovu vise! Ja da napokon bude kakog haira!
     Amerika i ja, rat i Bosna, carsija i starci moji, zivi i mrtvi ljudi, ljubavi moje, nadanja... snovi.
     Na momente mi se ucini sve kao na dohvat ruke, zamirisu zvuci raskosnih boja a slike ozive, pa cujem, vidim i osjecam.
     Pomislim - ziv sam... stvaran sam, a zatim vidim sebe gdje kao posljednji supak u prljav zidove upirem pogled, nesto trazim... lutam. Ma... otiso sam u tacku skroz... govorim sebi u bradu - san o snu sanjaj budalo, samo ti je jos to od svega preostalo.                                
     Od gole zidove, eho se odbija!

     Sanjaj svoje ostrvo gdje si policajac i pajac, gdje nema drotova jer nema lopova, gdje nema ginekologa jer niko se ne poradja i gdje nikoga osim tebe nema dok po pijesku saras znakove samo sebi znane. Sjecas se vremena kada je sve bilo naizgled lijepo, jer na pustom ostrvu kada si, tvoj protekli zivot ti se cini tako... tako... dalek.
     Sanjas... zamisljas da si Robinzon Kruso, il’ jos bolje, da si Tom Hanks.
     Hranu dijelis sa ajkulama, moze ti se tako, jer tu si samo svoj radnik i poslovodja, majstor i segrt. I ne pada ti na pamet brodovima na horizontu upucivati dimni signal. Zasto bi te spasavali, od cega... od koga? Mozda tek od sebe samog?
     Dok se kokosovim mlijekom umivas, ti si hadzija, sa majmunima razgovaras, vjerujes im da nema potkradanja i varanja. Njima vjerujes, ljudima vec odavno ne.
     Nema radija i losih vijesti, televizora i jos losije slike. Nema laganja i paljenja vatre. Ni istine cak nema... bilo cija da je. Nema ni ljubavi ali ni mrznje kao mjere za patriotizam prema zemlji sto te iznjedrila. A cega nema, bez toga mozes, zar ne?
     Nad tobom nebo a pred tobom mali izvor vode koji traje koliko ti trajes... koliko tvoj san o snu traje. A sta je to sto traje vjecno? Nista osim vremena, bice!

             Trzam se opecen dogorelim opuskom medju prstima i trljajuci krmeljive oci pokusavam se pridici sa zguzvanog legla. Kontam nesto - mozda bi zivot mogao biti manje zajeban ako prestanem sanjati otvorenih ociju. Mozda se ne bih opekao tako cesto?
     Sta god bilo, nema mi druge! Valja mi se sabrati i otresti prasinu sa zakrpa na plastu s’kojim sam se do sada pokrivao. Stavicu ga u neku skrinju, prekricu njime sve aveti proslosti moje, pod kljuc cu ja njih sve i neka istrunu tamo u svom mraku.
     Preko bare nazad za sada ne mogu, iz svog tijela jos manje, dalje od dna nit’ mogu nit’ hocu, fakat moram gore. Od istocne do zapadne obale, naci ce se valjda komad neba i za mene, gdje cu se skrasiti... mozda svoj mir naci. Valja se pokrenuti. Probuduti se valja.
     S’ vrecom za spavanje i ovo malo prnja, s’ stapovima za pecanje u gepeku mog "Dogge-a" i lugerom svojim kraj sebe spakovacu i sjecanja na materine peksimete, na "Kapiju",  na " Stelekt" i “partizane”, na “Piketa”... na Jalu i Modrac... na zemlju i vrijeme prije ovoga, u kojem sam poput mnogih zanesenjaka, sve do budjenja, vjerovao u pricu i san.
     Zar samo ja?!

N.S

Up