Hodocasce pocetka

Od vjetra napraviti kisu

Od kise vatru

Od vatre sunce

Od sunca bilje

Od bilja vazduh

Od vazduha izvor

Sa izvora molitvu

Iz molitve dar

Iz dara sjeme

Bezvremeno vrijeme

Na ostrici maca

Sa vrhom do zvijezda

I pticu koja najavi rijec

I rijec koja ljubi istinu

I istinu koja je ljubav.


Daliborka Cejovic

Bajka o rijecima

"..Na svijetu nema nista jace...
i nemocnije od rijeci....."- Turgenjev


"Unistite rijeci! Ne dvoumite se!
Uradite to kako
znate i umijete!"
Rece kralj pastvi svojoj.
Na to ce jedan
razuman iz mase:
"Kako gospodaru? One se kazu ili ne kazu.
A kada se kazu, zamete ih vjetar."
To bjese prije mnogo stoljeca
u jednoj maloj kraljevini.
Ni kraljeva ni pastvi
vise nema
(ili ih nema onakvih kakvim ih zamisljamo)
A rijeci i
dalje
zive.
I jos uvijek
postoje
ljudi koji bi
da uniste i
rijeci...
...i vjetar.

Sabahudin Hadzialic

Rubaije


Kad jednom na zemlji ne bude nas -

svijet ce biti svijet,

kad nam se izgubi trag i glas -

svijet ce biti svijet.

I prije nego smo bili mi -

svijet je bio svijet

i nama kad kucne posljednji cas -

svijet ce biti svijet.


Omar Hajam

Zamorena pesma

Oni koji imaju svet
Neka misle sta ce s njim
Mi imamo samo reci
I divno smo se snasli u toj nemastini

Utesno je biti zemlja
Ponosno je biti kamen
Premudro je biti vatra
Pobozno je biti nista

Prljav od suvise opevane sume
Pesnik peva uprkos poeziji
Bez srca bez nasilja i bez zara
Kao rec koja je prebolela muziku

Sloboda je zastarela
Moje pravo ime ceka da umrem
Ptico iza sunca usred recenice
Kojom nasilnicki ljubimo buducnost
Sve izgore; to je praznik

Poslusni pepeo
Brasno nistavila
Pretvara se
Iza mojih ledja u sugavog psa
Ispred mene u zar pticu
Govori mi istinu iza ledja

Grlice
Ti si pravi naglasak umrle neznosti
Nacini zoru od naseg umora
Miris je vreme koje je posedovao cvet

Al nerec kaze
kasno
je
Necvet kaze
noc
je
Neptica kaze
plam
je
A je kaze nije
Na to ptica opsuje
Cvet kaze to je pakao
Prava rec se jos rodila nije


Branko Miljkovic

Covjekova himna

Bio sam
i bicu
i takav cu biti
do kraja vremena
jer sam bez kraja.

Mjerio sam daleke prostore
beskraja
i uspeo se u svijet snova
do samoga izvora svjetla
letjeh uvis.
No pogledaj me
Rob sam materije

Osluskivao sam ucenje Konfucija.
i ispitivah brahmansku mudrost
sjedio sam pored Bude ispod drveta spoznaje.
No pogledaj me.
Sapleten sam u nevjeri i neznanju

Zatekoh se na Sinaju
kada se Bog ukaza Mojsiju.
Na Jordanu dozivjeh cuda Nazaricanina
i u Medini slusah ucenje arapskog proroka.
No pogledaj me.
Ja sam zrtva sumnje.

Sopstvenim ocima gledah
moc Babilona.
Slavu Egipta i velicinu stare Grcke.
No moje oci su odgovorne
pred bijedom njihovih dijela.

Bijah kod carobnjaka endorskog
svestenika asirskih i proroka palestinskih
i ne prekidah pjevati o stvarnosti.

Ucih o mudrosti indijskoj.
Stekoh majstorstvo u pjesnistvu
sto izvire iz srca arapskoga
slusah muziku zapadnih naroda
i uprkos tome jos sam slijep i nista ne vidim
moje usi su gluhe i ne propustaju glas.

Pretrpjeh tiraniju nezasitih osvajaca.
Tlacenja despotska
suzanjstvo raznih mocnika.
I uprkos tome jos sam jak
i borim sa s danima svoga postojanja.


Sve to cuh, vidjeh i trpjeh
iako sam jos u uzrastu djetinjem.
Ali kroz skora djela mladalacka
ostaricu i ostvariti savrsenstvo
i potom se vratiti Bogu.

Bio sam
i jesam
i takav cu biti
do kraja vremena
jer sam bez kraja.

Khalil Gibran

Pobratimstvo lica u svemiru

Ne boj se, nisi sam! Ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe zive tvojim zivotom,
I ono sve sto ti bje, cu i sto sni
gori u njima istim zarom, ljepotom i cistotom.

Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje!
One u drugima zive.
Mi smo svi presli iste puteve u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
trazenja, i svim jednako se dive.

Sa svakim nesto dijelis, i vise vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i cisti,
kao djeca sto ne znaju jos ni svojih imena.

I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i oni su nasi sami iz zajednickog vrela.
I hrana nam je duse iz nase opce zdjele,
i sebicni je pecat jedan nasred cela.

Stojimo covjek protiv covjeka, u znanju
da svi smo bolji, medjusobni, svi skupa tmusa,
a nasa krv, i poraz svih, u klanju,
opet je samo jedna historija dusa.

Strasno je ovo reci u uho oholosti,
No vrlo srecno za ocajnicku srecu,
da svi smo isti u zloci i radosti,
i da nam breme kobi pociva na plecu.

Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu sto jezdi,
pa kad cu ipak biti tamo u mojoj biti?

Jer sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam siljak s vrha zrtvovan u masi;
o vasiono! ja zivim i umirem u svijema;
ja bezimeno ustrajem u braci.

Tin Ujevic
 

Tusta i tma

Ono sam sto sam.

Neshvatljiv slucaj
kao svaki slucaj.

Drugi preci
uostalom mogli su biti moji,
i vec bih iz drugog gnezda
poletela,
i vec bih se ispod drugog panja
iz ljuske ispilila.

U garderobi prirode
mnostvo kostima.

Kostim pauka, galeba, poljskog misa.

Svaki kao saliven
i poslusno se nosi
dok se ne pohaba.

Ni ja nisam birala,
ali se ne zalim.

Mogla sam biti neko
znatno manje poseban.

Neko na brvu, iz mravinjaka, zujeceg roja,
delic pejzaza kidan vetrom.

Neko mnogo manje srecan,
odgajan za krzno,
za praznicni sto,
nesto sto pliva ispod lupe.

Drvo uraslo u zemlju,
kome se priblizava pozar.

Stabljika gazena
sledom neshvatljivih dogadjaja.

Mracna licnost
koja za druge postaje svetla.

A sta, ako bih u ljudima izazivala strah,
ili samo odvratnost,
ili samo sazaljenje?

Da sam se rodila
u plemenu u kome ne treba
i da se preda mnom zatvaraju putevi?

Sudbina se prema meni kao i dosad
pokazala naklonjena.

Moglo je da mi ne bude dato
pamcenje dobrih trenutaka.

Mogla je da mi bude oduzeta
sklonost ka poredjenjima.

Mogla sam biti ono sto sam -
ali bez cudjenja
a to bi znacilo,
neko sasvim drugi.


Vislava Simborska

Posjeta muzeju

U muzeju vostanih Uspomena
prodite galerijom Promasenih namjera
hodnikom Neiskrenih zelja
stepenicama Bezvoljnih zudnji
i upascete u klopku Kajanja
i tu
moci cete da urezete po zidovima
sa malim nozem-uspomenom kupljenim na ulazu
zareze Nesporazuma
Ali
iznad sale Izgubljenih dobrocinstava
vezanih ociju akrobata Ljubav
igrace na zici ukocen od srece jedva nazrene
od srece nikad ne zaboravljane
I muzika njegovog cirkusa
okretace svoju izlizanu plocu
islabljenu ali odusevljenu
i ploca ce se okretati
kao mjesec krvavi i ozalosceni
ocarani ozivljeni nasmijani obasjani
zadivljeni i zadivljujuci
I bice to
muzika naroda ptica
muzika ptica naroda
Posjetioci
slusajte tu muziku i dobro je cujte
i ne da samo obracate paznju na tu muziku
na taj sum
vec predajte joj se sasvim
Ona ce vam se spokojno isplatiti
jednog lijepog dana
ili nekog drugog dana
ta muzika naroda ptica ljubavi.


Jacques Prevert

Pjesnicka umjetnost

Gledati rijeku od vremena i vode
i sjecati se da je
vrijeme druga rijeka,
znati da nestajemo kao rijeka i
da lica prolaze kao vode.

Osjecati da je bdijenje drugi san
sto sanja da ne sanja
i da je smrt koje se boji nasa put
ona smrt svake noci,
koja se zove san.

Vidjeti u danu ili godini simbol dana
covjekovih i njegovih godina,
pretvoriti razaranje godina u muziku,
zagor i simbol.

Vidjeti u smrti san,
u smiraju sunca tuzno zlato,
takva je poezija, besmrtna
i siromasna.
Poezija se vraca kao zora i
smiraj sunca.

Ponekad u suton neki lik
gleda nas iz dubine ogledala;
umjetnost treba da je poput ogledala
koje nam otkriva nas sopstveni lik.

Pripovjedaju da je Odisej, sit cudesa,
zaplakao od ljubavi vidjeci obalu Itake
zelene i smjerne.
Umjetnost je poput Itake
sva od zelene vjecnosti, ne od cudesa.

I kao beskrajna rijeka koja prolazi i ostaje,
odraz istog nepostojanog Heraklita,
istog i drukcijeg, kao beskrajna rijeka.

Horhe Luis Borhes